Drage čitateljice i dragi čitatelji!
„Umalo sam vas opet opomenuo: nek vam pod pazuha ne dolazi miris prkosna mužjaka i nek vam noge ne budu hrapave zbog bodljikavih dlačica.“
Ne, ovo nije citat nekog od danas sveprisutnih „stručnjaka za ljepotu“ koji u različitim televizijskim emisijama i na stranicama ženskih časopisa dijele savjete ženama ili, čak bismo mogli reći, nameću mišljenje i standarde o tome kako „trebamo“ izgledati i čime privući muški rod. Tako je u svom djelu o umijeću ljubavi Ars amatoria o depilaciji koja se podrazumijeva pisao i ovdje citirani rimski pjesnik Ovidije još u starom Rimu. U svim povijesnim razdobljima i na svim kontinentima oduvijek su nametana stroga mjerila ljepote. Žene su noge depilirale još u starom Rimu, Egiptu i drugdje. Bojenje kose, uporaba sredstava za izbjeljivanje kože, bojenje zuba u crno u Japanu ili čišćenje kože solnom kiselinom, samo su neke od metoda uljepšavanja za koje znamo da su ih rabili naši preci.
Svi se mi na neki način uljepšavamo i međusobno odmjeravamo, uspoređujemo, ocjenjujemo. Prosuđujemo se po izgledu, ma koliko to negirali, i skloni smo lijepim ljudima. A u ovom stoljeću više nisu samo žene te koje jedine osjećaju pritisak da moraju izgledati lijepo i dotjerano. Sve je više muškaraca opsjednutih svojim tijelom: vježbaju, paze da im je trbuh ravan, brinu se o stilu odijevanja, frizuri, odlaze na glačanje bora botoksom... No gdje je zapravo granica prihvatljivog uljepšavanja? Pogotovo danas, u vrijeme globalnih medija, hollywoodskih filmova, photoshopiranih snimki na reklamnim panoima i u sveprisutnim časopisima? Ili u vrijeme sve jeftinije i sve dostupnije estetske kirurgije, u vrijeme kad industrija ljepote doživljava svjetski procvat. Kad se ljudi nesretni svojim izgledom dobrovoljno pojavljuju u televizijskim emisijama ne bi li ih plastični kirurzi pretvorili iz ružnih pačića u labude. I čijem to uopće idealu fizičke ljepote težimo? Hrvatskom? Talijanskom? Američkom? Vijetnamskom? Renesansnom? Postoji li uopće jedinstven ideal lijepoga ili je društveno uvjetovan? Zašto je meni Benicio Del Toro lijep muškarac, dok je nekim mojim kolegicama odbojan jer je „previše macho“?
O kultu ljepote, trendu da se ljudi diljem svijeta sve više podvrgavaju bolnim estetskim zahvatima uljepšavanja i čine li ih rezultati uljepšavanja doista sretnijima, kao i o povijesti kulta tijela i estetske kirurgije, razgovarali smo za ovaj broj Gea s američkim stručnjakom Sanderom L. Gilmanom. Doznali smo da je ideološki uvjet estetske kirurgije bilo prosvjetiteljstvo te da su se neke od prvih operacija nosa osuđivale kao „grijeh taštine.“ Dok danas plastična kirurgija prestaje biti tabu i postaje gotovo prisila jer „svatko ima pravo mijenjati svoj izgled.“
A kakvu su ulogu u razvoju estetske kirurgije imala rasna pitanja, kako su cijele nacije poput argentinske, primjerice, u kratko vrijeme mijenjale društveni ideal ženske ljepote i zašto, te hoćemo li možda uskoro genskom terapijom planirati lijepe potomke, pročitajte u temi broja
„Može li se ljepota stvoriti“.
Vaša,
Vanja Ratković
